Parking
Vozim aktivno sedam godina. Prvi auto sam dobila od roditelja. U toku studiranja uplatili su mi časove i želeli su da položim za auto, naravno i sama sam to negde želela. U tom periodu sam upala na budžet i položila za auto. Izrazili su želju da mi kupe neki autić jer sam to zaslužila. I dobila sam ga, mali mercedes i ja u njemu ništa lepše. Svuda sam stigla sa njim i mnogo kilometara prešla. Volela sam ga jako. Zvuči kao da pričam o nekoj osobi, a ne o kolima.
Poštovala sam pravila u saobraćaju, skoro nikad nisam dobijala kaznu, sem jednom kada sam stala na zabranjeno parking mesto. I to je bila pešačka zona, gde se nalazi pijaca, samo sam stala da kupim povrće i hop kaznica. Ali papirić je odleteo, nisam znala da sam kažnjena. Tada sam vikendom dolazila kući, jer studirala sam u Somboru i opomena je stizala na kućnu adresu, a mora se lično preuzeti. Tek nakon godinu dana, zovu me iz pošte da se hitno njima javim i da dođem da preuzmem pismo. Kada sam došla, imala sam šta da vidim. Kazna od 100.000 dinara. Naravno, nije bila ona toliko u početku, ali pošto nije stiglo do mene kad je trebalo to se samo povećavalo. Da sam znala da sam taj dan kažnjena, kao i svi odmah bih reagovala i otišla da uplatim. Otišla sam na sud, saslušali su me, rekla kako jeste i smanjili kaznu sa 100.000 na 10.000 dinara. I uspela sam da sredim da mi se umanji kazna i prođem bezbolnije.
Ovo pišem jer...
Danas sam majka deteta sa posebnim potrebama i stalno putujemo na razne terapije. Imamo invalidsku nalepnicu na kolima i to nismo izmislili i kupili, već je to naše pravo i dobili smo je, jer je Višnja 100% invalid. Nalepnica se dobija uz dokument koliko posto je invalid i uz dokument da prima tuđu negu. I sve je to papirologija i povezano jedno sa drugim. Nalepnicu imamo par meseci, i svaki put kada stignem do doma zdravlja gde idemo kod logopeda, na parking mesto za invalide, parkirani su automobili bez nalepnice. Obzirom da je u blizini centar i da se ta parking zona ne plaća, tu građani pošto-poto stanu jer što da plaćaju parking porukom kada se ovde ne plaća. Pa sa razlogom se ne plaća jer je tu dom zdravlja. A pogotovo kad stanu na invalidsko mesto, tu sam slaba.
A zašto sam ja toliko kivna i besna?!
Volela bih da mene neko snima kako tražim parking maltene u drugoj ulici od doma zdravlja jer nema slobodnog parkinga ispred. I što svoje dete koje je 100% invalid i ima celebralnu paralizu nosim preko svojih leđa, svi koji znaju i koji su držali Višnju znaju koliko je teška kada se opusti i svi znaju mene koja sam niska i maltene nabijena od nosanja dece. I to nije sve, ja se penjem na sprat sve sa njom kako bi Višnja stigla na terapiju. I onda tamo je držim sve vreme dok traje terapija. Kada završimo, vraćamo se u auto koji je u drugoj ulici. Ja kada stignem kući posle čitavog ovog dešavanja, nisam dobro. A moram da budem dobra mama, nasmejana, spremna za igru, spremanje i sve ostalo.
Eto, ispisala sam moju grešku kada je u pitanju vožnja auta i parkiranja. I svako od nas napravi neku grešku, neko manju neko veću, ali sigurna sam niko to ne radi iz zlonamere. Krećem od sebe, stala sam na zabranjeno parking mesto samo na 5 minuta, neko nije mogao možda da prođe od mojih kola, nekome sam sprečila put, učinila neku prepreku, neko nije mogao da pakuje robu i slično. Nisam tada mislila o tome. Sada mislim, pazim i obraćam pažnju gde mogu da parkiram svoj auto.
*Ako ste do sada stajali na invalidska mesta "samo na 5 minuta" da uzmete usput nešto, ja vas molim da to više ne radite. Ako i parkirate u neku drugu ulicu i morate da prošetate do tog mesta gde ste se uputili, vama je to mnogo lakše da učinite nego meni sa detetom u naručju. Govorim u svoje ime, ali naravno da nisam jedina koja ima takav problem.
Vozim aktivno sedam godina. Prvi auto sam dobila od roditelja. U toku studiranja uplatili su mi časove i želeli su da položim za auto, naravno i sama sam to negde želela. U tom periodu sam upala na budžet i položila za auto. Izrazili su želju da mi kupe neki autić jer sam to zaslužila. I dobila sam ga, mali mercedes i ja u njemu ništa lepše. Svuda sam stigla sa njim i mnogo kilometara prešla. Volela sam ga jako. Zvuči kao da pričam o nekoj osobi, a ne o kolima.
Poštovala sam pravila u saobraćaju, skoro nikad nisam dobijala kaznu, sem jednom kada sam stala na zabranjeno parking mesto. I to je bila pešačka zona, gde se nalazi pijaca, samo sam stala da kupim povrće i hop kaznica. Ali papirić je odleteo, nisam znala da sam kažnjena. Tada sam vikendom dolazila kući, jer studirala sam u Somboru i opomena je stizala na kućnu adresu, a mora se lično preuzeti. Tek nakon godinu dana, zovu me iz pošte da se hitno njima javim i da dođem da preuzmem pismo. Kada sam došla, imala sam šta da vidim. Kazna od 100.000 dinara. Naravno, nije bila ona toliko u početku, ali pošto nije stiglo do mene kad je trebalo to se samo povećavalo. Da sam znala da sam taj dan kažnjena, kao i svi odmah bih reagovala i otišla da uplatim. Otišla sam na sud, saslušali su me, rekla kako jeste i smanjili kaznu sa 100.000 na 10.000 dinara. I uspela sam da sredim da mi se umanji kazna i prođem bezbolnije.
Ovo pišem jer...
Danas sam majka deteta sa posebnim potrebama i stalno putujemo na razne terapije. Imamo invalidsku nalepnicu na kolima i to nismo izmislili i kupili, već je to naše pravo i dobili smo je, jer je Višnja 100% invalid. Nalepnica se dobija uz dokument koliko posto je invalid i uz dokument da prima tuđu negu. I sve je to papirologija i povezano jedno sa drugim. Nalepnicu imamo par meseci, i svaki put kada stignem do doma zdravlja gde idemo kod logopeda, na parking mesto za invalide, parkirani su automobili bez nalepnice. Obzirom da je u blizini centar i da se ta parking zona ne plaća, tu građani pošto-poto stanu jer što da plaćaju parking porukom kada se ovde ne plaća. Pa sa razlogom se ne plaća jer je tu dom zdravlja. A pogotovo kad stanu na invalidsko mesto, tu sam slaba.
A zašto sam ja toliko kivna i besna?!
Volela bih da mene neko snima kako tražim parking maltene u drugoj ulici od doma zdravlja jer nema slobodnog parkinga ispred. I što svoje dete koje je 100% invalid i ima celebralnu paralizu nosim preko svojih leđa, svi koji znaju i koji su držali Višnju znaju koliko je teška kada se opusti i svi znaju mene koja sam niska i maltene nabijena od nosanja dece. I to nije sve, ja se penjem na sprat sve sa njom kako bi Višnja stigla na terapiju. I onda tamo je držim sve vreme dok traje terapija. Kada završimo, vraćamo se u auto koji je u drugoj ulici. Ja kada stignem kući posle čitavog ovog dešavanja, nisam dobro. A moram da budem dobra mama, nasmejana, spremna za igru, spremanje i sve ostalo.
Eto, ispisala sam moju grešku kada je u pitanju vožnja auta i parkiranja. I svako od nas napravi neku grešku, neko manju neko veću, ali sigurna sam niko to ne radi iz zlonamere. Krećem od sebe, stala sam na zabranjeno parking mesto samo na 5 minuta, neko nije mogao možda da prođe od mojih kola, nekome sam sprečila put, učinila neku prepreku, neko nije mogao da pakuje robu i slično. Nisam tada mislila o tome. Sada mislim, pazim i obraćam pažnju gde mogu da parkiram svoj auto.
*Ako ste do sada stajali na invalidska mesta "samo na 5 minuta" da uzmete usput nešto, ja vas molim da to više ne radite. Ako i parkirate u neku drugu ulicu i morate da prošetate do tog mesta gde ste se uputili, vama je to mnogo lakše da učinite nego meni sa detetom u naručju. Govorim u svoje ime, ali naravno da nisam jedina koja ima takav problem.
Коментари
Постави коментар