Celebralna paraliza
6. OKTOBAR je datum kada se obeležava SVETSKI DAN CELEBRALNE PARALIZE.
Povodom meseca oktobra, želela sam da pišem o celebralnoj paralizi. To je oboljenje definisano kao povreda mozga. Obično je praćen nizom poremećaja kretanja i držanja, koji često ograničavaju pokretljivost zbog ukočenosti ili slabosti mišića.
Doktori kažu da su osobe sa celebralnom paralizom koje imaju ukočenost “bolje” prošle nego osobe što imaju slabost mišića.
Celebralna paraliiza ne napreduje, što znači da se povreda mozga neće pogoršati. Međutim, sa druge strane, celebralna paraliza nije izlečiva, a telesne i fizičke posledice bolesti mogu se pogoršati ako se rano i trajno ne leče. Laički rečeno, dijagnoza je takva za ceo život.
Kada su mi prvi put rekli da moje dete ima celebralnu paralizu, nisam poverovala.
Zbog čega i kako je to moguće?!
Pa moguće je, jer prilikom porodjaja Višnja je zadobila povrede i to teško moždano krvarenje. Ne znam zašto sam živela u iluziji da celebralnu paralizu imaju samo ljudi koji dožive neki šlog..
Koji god je lekar pogledao Višnjin nalaz magneta, a i ostale nalaze, drmali bi glavom i sa čudnim grimasama govorili: “Mozak je plastičan, možda se desi neko čudo.. ali ovi nalazi govore da će teško biti samostalna, da možda nikada neće stati na noge. “ U tom periodu kada je bila beba, odzvanjalo mi je od ponavljanja doktora “Samo da mentalno bude okej” Iako, magnet pokazuje jednu katastrofu.. Nisam želela da čujem reči poput invalidska kolica, ceo život nepokretna ili ne priča i ne razume.
Ljudi moji, celebralna paraliza može svakom da se desi, ne daj Bože. Devojka koja je oprala kosu i izašla sa ne osušenom kosom, a napolju je duvao vetrić, dobila je blag stepen celebralne paralize. Blag stepen, ali više ništa nije isto. Ta devojka ne može sad da govori i jede kao pre.
Život se promeni za toliko. Zamislite od samog rođenja deteta silne rehabilitacije i to ko zna do kada. Do kraja života, znam. O tome i ne mislim. Mislim o sadašnjosti, ponekad mi odlutaju misli deset godina unapred. I vidim je kako hoda i ima momka. I vidim sebe koja joj govori:“Alo, ne može dok ne napuniš 18 godina!” Mama koja zove stalno da vidi gde je i s kim. A malo je i špijuniram.
Moja Višnja sada ima 2,5 godine.
Znate da je moja Višnja mentalno dobro?
- Sve razume, a sada već da i poneki odgovor.
Znate da je uspela da sedi samostalno?
- Svega 5-10 sekundi, ali meni je to kao sat vremena.
Znate da je moja Višnja krenula u vrtić?
- I odmah našla momka u kojeg se zaljubiška.
Znate da moja Višnja ima jak karakter bolje nego neki odrasli ljudi?
- Tu je na tatu i ne mešam se puno.
Znate li da je mojoj Višnji omiljena Stojina pesma “Evropa”?
- Naravno, posle onih dečijih “Trla baba lan”, “Učimo da brojimo”…
*Jedna mala anegdota. Na fakultetu smo imali predavanje, par studenata je bilo. Ne sećam se koji je predmet bio u pitanju, ali tačno se sećam profesora.
U jednom momentu upitao nas je:
“Zamislite da imate dete tinejdžera 16 godina i ono traži od vas da ide na koncert Cece Ražnatović. Šta biste vi rekli na to? Da li bi pustili dete na taj koncert? “
— Ja u tom momentu ne razumem u čemu je problem. I odgovaram, ali u sebi šta tu nije u redu?! Šta fali srpskoj majci? Rekla bih svom detetu -“Može li i mama sa tobom??"
Mislim da je profesor mojim izrazom lica shvatio da ne razumem u čemu je problem. Profo, kad bi samo znao šta ja sve slušam, Ceca je mala maca za sve njih.
Zaboga, i dalje se pitam, šta ima protiv nje?
Moj lični izbor je šta ću slušati, da li je to Betoven, Stoja ili neko drugi.. Nije mi žao eto što smo mi odrasli uz narodnjake, pop, rok i ostalo. Kako ko izbaci album kod nas bi se u kući zadesio cd. Bili smo trend porodica. Mada slušala sam i klasičnu muziku, sa kojom imam doživljaj, ali ne mogu uvek da je slušam. Slušam sve što postoji, ali u određenim trenucima, periodima itd.. Nekako nije mi jasno, ako si budući učitelj ili sad već učitelj, ne smeš da slušaš određenu muziku?! Ili ne Daj Bože da odeš na koncert.
Svako ima svoj izbor. I ne samo kad je muzika u pitanju. Dakle, moja Višnja čim čuje ritam Stojine pesme krene ne da se smeje već se pokida, samo što ne krene još da peva. A verujem da može, već bi sve pesme prepevavala. I ja sam ponosna na to. Lično ću je voditi i na njen koncert. Oprostite profesore, ali tako je.
Suština priče je, slušaj ono što ti prija. Ono što voliš. A ne ono što ti društvo nameće. - jer ti si pobogu učitelj, nastavnik, profesor i ti to moraš.
Da se vratim na temu.
Višnja je dete koje nažalost ima celebralnu paralizu koju prati slabost mišića. Nalazimo se u najvećoj borbi da joj olakšamo život. Borimo se da jednog dana bude što samostalnija. Kao što sam već napisala, celebralna paraliza nije izlečiva bolest i mi to prihvatamo. Meni je važan osmeh na njenom licu. I sve što radimo, radimo uz muziku. Ona nas podiže, daje ritam, daje energiju i nove korake. Mi plešemo uz džez, salsu, Stoju, Mocarta. Nije važno šta je. Bitna je sreća koju osećamo.
Živeli stvaraoci muzike!
6. OKTOBAR je datum kada se obeležava SVETSKI DAN CELEBRALNE PARALIZE.
Povodom meseca oktobra, želela sam da pišem o celebralnoj paralizi. To je oboljenje definisano kao povreda mozga. Obično je praćen nizom poremećaja kretanja i držanja, koji često ograničavaju pokretljivost zbog ukočenosti ili slabosti mišića.
Doktori kažu da su osobe sa celebralnom paralizom koje imaju ukočenost “bolje” prošle nego osobe što imaju slabost mišića.
Celebralna paraliiza ne napreduje, što znači da se povreda mozga neće pogoršati. Međutim, sa druge strane, celebralna paraliza nije izlečiva, a telesne i fizičke posledice bolesti mogu se pogoršati ako se rano i trajno ne leče. Laički rečeno, dijagnoza je takva za ceo život.
Kada su mi prvi put rekli da moje dete ima celebralnu paralizu, nisam poverovala.
Zbog čega i kako je to moguće?!
Pa moguće je, jer prilikom porodjaja Višnja je zadobila povrede i to teško moždano krvarenje. Ne znam zašto sam živela u iluziji da celebralnu paralizu imaju samo ljudi koji dožive neki šlog..
Koji god je lekar pogledao Višnjin nalaz magneta, a i ostale nalaze, drmali bi glavom i sa čudnim grimasama govorili: “Mozak je plastičan, možda se desi neko čudo.. ali ovi nalazi govore da će teško biti samostalna, da možda nikada neće stati na noge. “ U tom periodu kada je bila beba, odzvanjalo mi je od ponavljanja doktora “Samo da mentalno bude okej” Iako, magnet pokazuje jednu katastrofu.. Nisam želela da čujem reči poput invalidska kolica, ceo život nepokretna ili ne priča i ne razume.
Ljudi moji, celebralna paraliza može svakom da se desi, ne daj Bože. Devojka koja je oprala kosu i izašla sa ne osušenom kosom, a napolju je duvao vetrić, dobila je blag stepen celebralne paralize. Blag stepen, ali više ništa nije isto. Ta devojka ne može sad da govori i jede kao pre.
Život se promeni za toliko. Zamislite od samog rođenja deteta silne rehabilitacije i to ko zna do kada. Do kraja života, znam. O tome i ne mislim. Mislim o sadašnjosti, ponekad mi odlutaju misli deset godina unapred. I vidim je kako hoda i ima momka. I vidim sebe koja joj govori:“Alo, ne može dok ne napuniš 18 godina!” Mama koja zove stalno da vidi gde je i s kim. A malo je i špijuniram.
Moja Višnja sada ima 2,5 godine.
Znate da je moja Višnja mentalno dobro?
- Sve razume, a sada već da i poneki odgovor.
Znate da je uspela da sedi samostalno?
- Svega 5-10 sekundi, ali meni je to kao sat vremena.
Znate da je moja Višnja krenula u vrtić?
- I odmah našla momka u kojeg se zaljubiška.
Znate da moja Višnja ima jak karakter bolje nego neki odrasli ljudi?
- Tu je na tatu i ne mešam se puno.
Znate li da je mojoj Višnji omiljena Stojina pesma “Evropa”?
- Naravno, posle onih dečijih “Trla baba lan”, “Učimo da brojimo”…
*Jedna mala anegdota. Na fakultetu smo imali predavanje, par studenata je bilo. Ne sećam se koji je predmet bio u pitanju, ali tačno se sećam profesora.
U jednom momentu upitao nas je:
“Zamislite da imate dete tinejdžera 16 godina i ono traži od vas da ide na koncert Cece Ražnatović. Šta biste vi rekli na to? Da li bi pustili dete na taj koncert? “
— Ja u tom momentu ne razumem u čemu je problem. I odgovaram, ali u sebi šta tu nije u redu?! Šta fali srpskoj majci? Rekla bih svom detetu -“Može li i mama sa tobom??"
Mislim da je profesor mojim izrazom lica shvatio da ne razumem u čemu je problem. Profo, kad bi samo znao šta ja sve slušam, Ceca je mala maca za sve njih.
Zaboga, i dalje se pitam, šta ima protiv nje?
Moj lični izbor je šta ću slušati, da li je to Betoven, Stoja ili neko drugi.. Nije mi žao eto što smo mi odrasli uz narodnjake, pop, rok i ostalo. Kako ko izbaci album kod nas bi se u kući zadesio cd. Bili smo trend porodica. Mada slušala sam i klasičnu muziku, sa kojom imam doživljaj, ali ne mogu uvek da je slušam. Slušam sve što postoji, ali u određenim trenucima, periodima itd.. Nekako nije mi jasno, ako si budući učitelj ili sad već učitelj, ne smeš da slušaš određenu muziku?! Ili ne Daj Bože da odeš na koncert.
Svako ima svoj izbor. I ne samo kad je muzika u pitanju. Dakle, moja Višnja čim čuje ritam Stojine pesme krene ne da se smeje već se pokida, samo što ne krene još da peva. A verujem da može, već bi sve pesme prepevavala. I ja sam ponosna na to. Lično ću je voditi i na njen koncert. Oprostite profesore, ali tako je.
Suština priče je, slušaj ono što ti prija. Ono što voliš. A ne ono što ti društvo nameće. - jer ti si pobogu učitelj, nastavnik, profesor i ti to moraš.
Da se vratim na temu.
Višnja je dete koje nažalost ima celebralnu paralizu koju prati slabost mišića. Nalazimo se u najvećoj borbi da joj olakšamo život. Borimo se da jednog dana bude što samostalnija. Kao što sam već napisala, celebralna paraliza nije izlečiva bolest i mi to prihvatamo. Meni je važan osmeh na njenom licu. I sve što radimo, radimo uz muziku. Ona nas podiže, daje ritam, daje energiju i nove korake. Mi plešemo uz džez, salsu, Stoju, Mocarta. Nije važno šta je. Bitna je sreća koju osećamo.
Živeli stvaraoci muzike!
Коментари
Постави коментар